Memorijalni centar Srebrenica - Potočari - Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine je okupio mlade istraživače, lektore, dizajnere i programere, kako bi kreirao alat od nove generacije za novu generaciju, a koja bi se ticala jednog od ključnih segmenata istraživanja historije zločina bosanskog genocida. “Presretnuti razgovori: pripreme za rat” predstavljaju skup pretraživih transkripata koji su korišteni kao dokaz pred međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Tokom godina suđenja koja su se odvijala pred sudom u Hagu pojavila se kolekcija dokumenata koji su bosanskohercegovačke provenijencije i koji dokazuju postojanje jedne višegodišnje zavjere u kojoj su učestvovali Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljović, čak i neki nižerangirani, ali kompletno rukovodstvo udruženog zločinačkog poduhvata je zadokumentovano. Zadukumentovani su u planiranju državnog udara, nasilja, genocida. Ovi dokumenti su i ranije bili dostupni ali njihovi formati nisu bili jednostavni za pretraživanje. Sadržaj u presretenim razgovorima je važan u procesu podizanja svijesti javnosti o postojanju šireg političkog konsenzusa o operaciji genocida nad bošnjačkim stanovništvom širom Bosne i Hercegovine. Projekat “Presretnuti razgovori: pripreme za rat” podržan je od strane Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Vlade Kantona Sarajevo. Projekat je rađen u saradnji Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari i Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Pozivamo vas da nam svakako dostavite svoje prijedloge i komentare na info@srebrenicamemorial.org, kako bismo ponuđene sadržaje unaprijedili i dopunili u budućnosti.
Transkripti potiču iz arhive Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i korišteni su kao dokazni predmeti na suđenjima protiv cijelog niza ključnih učesnika srpskog projekta u Bosni i Hercegovini, poput Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Jovice Stanišića, Biljane Plavšić... Nekoliko je prednosti korištenja sudskih dokumenata u istraživačke svrhe, od kojih su najvažniji istražiteljski i drugi standardi koji daleko prevazilaze akademske standarde. Tužiteljstvo MKSJ uvelo je u dokazni materijal 245 telefonskih razgovora – ukupan broj je veći – koje je u predvečerje napada na Bosnu i Hercegovinu snimila Služba državne bezbjednosti Republike Bosne i Hercegovine (SDB RBiH). Transkripte su na sudu autentificirali službenici SDB BiH koji su i sami bili uključeni u snimanje. Telefonski razgovori članova srbijanskog i rukovodstva Srba u Bosni i Hercegovini su između ostalog i indikacija evolucije operativnog političkog programa koji su sa intelektualcima zajedno definisali političari. Profesionalni političari, poput Miloševića i Karadžića nisu stajali po strani, ali nema nikakve sumnje da su od ljudi poput Ćosića, Ekmečića, Markovića i drugih dobijali savjete, smjernice i ohrabrenje. Strategija je, kao što se vidi iz njihovih međusobnih razgovora proizlazila iz programa: za Srbe nije bilo moguće da se odreknu Jugoslavije. I pored toga što je opozicija u Skupštini Srbije godinama zahtjevala jasnu artikulaciju srpskog velikodržavnog ili državnog programa. Presretnuti telefonski razgovori srpskog političkog i vojnog rukovodstva Srbije i BiH iz perioda od sredine 1991. do proljeća 1992. godine predstavljaju jedinstven dokument. Nezabilježeno je da je negdje grupa ljudi, tako otvoreno i putem medija koji je bio i još uvijek je podložan prisluškivanju tako dugo, detaljno i temeljito planirala nasilni raspad jedne zemlje i genocid. Skoro da ne postoji nijedan viđen političar, pisac, pjesnik iz srpskog nacionalističkog glavnog toka, koji se barem jednom ne uzima učešće u razgovorima. Postoje desetine i stotine drugih dokumenata koji dokazuju sve ono što se može saznati i iz presretnutih razgovora: strategija secesije iz centra, zadržavanje jugoslovenskog „paravana“ i kooptacija JNA, te vrlo rana konceptualizacija nasilja kao odgovora na jugoslovensku krizu i nezavisnost prije svega Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali, razgovori između Miloševića i Karadžića, te drugih brojnih učesnika, planu daju izvjesnu notu urgencije i intimnosti istovremeno. Međutim, presretnuti razgovori pokazuju i to da su se srpski lideri, kako najviši, tako i oni na srednjem i lokalnom nivou, često konsultovali, usaglašavali planove, i međusobno učvršćivali u namjeri da na ruševinama Jugoslavije ostane samo jedna, srpska, i isključivo srpska država. I Milošević i Karadžić su, i to se takođe vidi u presretnutim razgovorima, trpjeli veliki pritisak „odozdo“ jer njihovi podređeni nisu uvijek razumjeli strategiju „očuvanja Jugoslavije“. Kao što ovaj članak pokazuje, i jedan i drugi su ostali dosljedni u provođenju strategije otcjepljenja iz centra u kombinaciji sa preuzimanjem ako ništa drugo, onda barem efektiva JNA, čije se vođstvo rado stavilo na raspolaganje.